Nastava u jednoj smjeni?!
Područna škola Hrvatski Leskovac
Područna škola Hrvatski Leskovac zapravo fizički ne postoji, ona djeluje u dvije vrtićke sobe Dječjeg vrtića Hrvatski Leskovac već 24 godine. Ovdje svakodnevno nastavu pohađa stotinjak djece u četiri razredna odjeljenja. Tu su stalno zaposlene četiri učiteljice razredne nastave, a iz centralne škole ovamo putuju učitelji stranih jezika i vjeroučitelj.
Rad je u ovoj školi otežan na mnogo načina i često je potebno puno volje, kreativnosti, fleksibilnosti istrpljenja u realizaciji nastave.
Trećina svake sobe neiskoristiva je za nastavu jer su tlocrtno u obliku slova L. U ovim učionicama je često vrlo teško motivirati učenike i održati njihovu pažnju jer su montažnim, šupljim zidovima odvojene od dvorane iz koje se čuje svaka riječ, a kamoli predstava ili nastava TZK. Ispred “naših” ostakljenih zidova često se i bučno igraju djeca vrtićke dobi što školskoj djeci također odvraća pažnju. Prvoškolce često kroz ostakljene zidove znatiželjno promatraju njihovi prijatelji iz vrtića.
Sve ovo nekako trudom, marom i fleksibilnošću školskih i vrtićkih djelatnika ublažavamo. No, ima nešto u čemu si ne možemo pomoći. Djeca u ovim “učionicama” nemaju dovoljno kisika jer možemo otvoriti tek dva visoka mala prozora na vrhu staklene stijene. Ako otvorimo velike i niske staklene prozore, djecu dovodimo u opasnost.
Zbornicu nemamo, već smo uz pomoć ormara improvizirale prostor za učitelje. Sanitarni prostor za učitelje također nemamo, pa ga dijelimo s dječjim.
Malena, niska i k tome ostakljena sportska dvorana sa velikom stupom u sredini ograničava nastavu tjelesne i zdravstvene kulture na sadržaje bez lopti, puno trčanja i skakanja. Zbog ovakvih uvjeta nastavu TZK često izvodimo u vrtićkom dvorištu ili na mjesnom betonskom igralištu.. Za to je potrebna poprilična umješnost jer se u dvorištu istodobno nalaze i vrtićka djeca, a igralište je udaljeno desetak minuta hoda čime gubimo vrijeme od nastave.
Ovdje često ne možemo osigurati ni higijenski minimum. Čak i nakon sanacije prilaza ispred “školskog” ulaza stoje blatne lokve duboke do petnaestak centimetara.
Nemamo blagovaonicu pa djeca jedu na klupama gdje i uče. Školski obrok dobivamo iz vrtićke kuhinje. Često nam ne odgovara ni količinom, ni kakvoćom jer vrtićka kuhinja nema kapaciteta za pripremu hrane i školskoj djeci.
Priredbe i predstave više ne možemo održavati u vrtićkoj dvorani jer ona ne može primiti stotinjak djece i isto toliko roditelja.
Hrvatski Leskovac ima, prema “Zavodu za statistiku” 360-ero djece od predškolske dobi do četrnaeste godine. Ako tom broju dodamo 77 djece iz naselja Demerje, koje nam gravitira, smatramo da imamo dovoljan broj djece za gradnju škole.
Nedopustivo je da danas, u dvadeset i prvom stoljeću, kad se u Hrvatskoj govori o nastavi u jednoj smjeni, u Zagrebu, glavnom gradu jedne europske države djeca nemaju školsku zgradu.
Pitamo se kada će kod nas zaživjeti Hrvatski pedagoški standarad, a posebno:
- mjerila za prostor
- mjerila za broj učenika u razrednom odjelu
- higijensko – tehnički zahtjevi
- mjerila za ustroj područnih škola?