O jednom Branku koji je pronašao sunce

- Braaankoooo... moraš ustati – prolomio se kroz zatvorena vrata već poprilično ljutit majčin glas.

- Ma, evo.. stižem... samo malo... - Branko je mrzovoljno procijedio kroz zube. Ustavši s kreveta spotaknuo se o svoju odbačenu tenisicu i zamalo završio s glavom u kutu radnog stola. Sve to još ga je više oneraspoložilo pa se ljutito sjurio u kuhinju, prolio vrući čaj po čistoj majici, zamahnuo ruksakom i uz tresak vrata napustio stan. Mamu nije ni pogledao.

U gradu je započeo još jedan sivi, jesenski dan. Iz minute u minutu sve se više povećavala vjerojatnost da će naš Branko i ovoga jutra zakasniti u školu. Od same pomisli na još jedan ulazak u razred, ispričavanja i prijekoran učiteljičin pogled Branko je gubio volju da u školu uopće ode. Ionako su tamo samo dosadni štreberi – uvjeravao je sam sebe, no nešto mu ipak nije dozvoljavalo da svoju zamisao i sprovede u djelo.

Putem do škole počela ja padati kiša. Branko je u posljednjem trenutku uspio ući u odgovarajući tramvaj i ugrabiti posljednje slobodno mjesto za sjedenje. Prošla mu je tada kroz glavu misao da je mogao mjesto prepustiti starijem gospodinu koji je u tramvaj ušao nakon njega, ali ju je jednim zamahom ruke uvjerljivo odmaknuo od sebe. Po izlasku iz tramvaja stao je u lokvu i potom pomislio kako se stvarno sve urotilo protiv njega.

Branko je potpuno zaboravio da danas pišu kontrolni iz prirode. Pouzdavao se u znanje dječaka koji je sjedio s njime u klupi te uspio ponešto prepisati od njega. Zbog toga je bio sretan, no kasnije je pod velikim odmorom s tim istim dječakom odbio podijeliti sendvič koji mu je mama prije škole složila jer je naime bio jako gladan nakon takvog testa.

Na izlasku iz škole Branku je postalo hladnije. Vjerojatno je hladnoći pridonijela kiša koja je sve jače padala. No možda malo i ona svađa što se dogodila s Maricom iz razreda jer jednostavno nije bio raspoložen za njezina stalna zapitkivanja o rođendanskoj proslavi od prošlog vikenda. Sve u svemu Branko je bio prilično loše volje pa je odlučio kući krenuti pješke usprkos kiši. Hodajući polako i nemarno se igrajući sa otpalim lišćem na pločniku, Branko je razmišljao kako je negdje čuo da svaki čovjek traži sunce i kako bi baš bilo dobro da i njemu sunce sad zasja i pobijedi ovu dosadnu kišu. U takvim i sličnim mislima iznenadila ga je djevojčica koja je hodala prema njemu. Šutke je prošla pokraj njega i osmjehnula se.

S obzirom da je već dobrano pokisnuo Branko se ipak odlučio ostatak puta do kuće prevaliti tramvajem. Tako je na veliko raskrižje pred njegovom zgradom stigao puno brže. Čekajući da prijeđe cestu Branko se nemalo iznenadio kada je pored sebe ugledao onu istu djevojčicu otprije kojoj je ovoga puta u ruci spazio bijeli štap. Zeleno svjetlo na semaforu se upalilo i Branko je hitra koraka krenuo prijeko misleći kako će se opustiti uz pokoju kompjutersku igricu prije pisanja domaćih zadaća. Djevojčica je ostala stajati što je Branko zamijetio krajičkom oka. Prešavši cestu nastavio je ubrzano grabiti prema kući. Još se jedno nehajno okrenuo prema pješačkom prijelazu. Slika bespomoćne djevojčice nekako mu nije davala mira.

Branko se odlučio vratiti. Napravio je nešto što je inače činio vrlo rijetko.

- Puno ti hvala... - vedro je uz osmjeh uzvratila djevojčica. Bio je to sunčani osmjeh. Branko je ostao zbunjeno stajati i promatrati djevojčicu kako odmiče svojim putem. Kroz glavu su mu prolazili svi oni sivi događaji današnjega dana.

- Zar je stvarno moguće da je sunce tako jednostavno pronaći? – oduševljeno se pitao Branko. Dotrčao je kući, s vrata je mami darovao poljubac nakon kojeg je ona skoro pala u nesvijest.

- Da, potrebno je samo izaći iz svoga oblaka i pokazati malo dobre volje. Sunce tada samo dolazi i dan postaje vedar i veseo, pa makar vani padala kiša – mudro je Branko zaključio svoju potragu.